Ništa ne može trajati vječno.
Čim sunce jasno zasja, vraća se
u more;
Do maloprije pun mjesec već pada,
Tako i divljina ljubavne strasti često
završi kao lagani povjetarac...

Stihovi otkriveni na zidu kuće u drevnom rimskom gradu Pompejima.

LICINIJANOV IZVOR

Izvor-voda tu bujna i mrzla, rječica prava,
izbija, guši je rub obalni – na kršu hrid;
nakon bistra joj toka po oblom i glatkom žalu
slatki plače joj val Tetijin od soli dom.
Domaćem mila je življu, blagodat svakom na putu;
mještanin hvali joj slast, namjernik napose moć.
Zdravo, Nimfo, što zemlju udostoja s' obići moju
slavnim čineć kod svih ovaj predivni kraj.
Vrelom spasonosnim posjed moj počastila ti si –
tebe pjesmom pak ja – vlasnik Licinijan.

Nimfo, sudbom ti dan je različit kraj od početka:
hrid početak je tvoj – morski val ti je kraj.
Koji će razuman stvor u tajnu proniknut vrela?
Vrelo, rodi te hrid – u moru tebi je mrijet !
Tim epigramom svoja Pelagija dariva vrela –
zalog što, Magno, za brak, Licinijane, su tvoj

U mjestu Živogošće na makarskoj rivijeri, na stijeni uz samo more, stoji ovaj natpis na latinskom uklesan rukom rimskog uglednika Licinijana Magna, u prvoj polovici 4. stoljeća nove ere. Ove dvije ode (epigrami) su možda najljepši antički stihovi ispjevani na današnjem prostoru hrvatskog Jadrana.
Njihova literarna i kulturno povijesna vrijednost zaokuplja pozornost mnogih znanstvenika i latinista i kroz gotovo tri stoljeća zabilježena su mnoga čitanja i prijevodi. Od talijanskog arheologa Zanettija, prirodoslovca Fortisa, hrvatskih franjevaca Fra Ante Lulića i Fra Karla Jurišića, do doktora Ivana Petričevića i prof. doktora Duje Rendića Miočevića. Zbog zabilježenih križića pred prvim i posljednjim retkom epigrama, smatra se da je natpis uklesan u kršćansko doba, u vremenu nakon završene kristijanizacije rimskog Carstva.

U prvom epigramu Licinijan slavi izvor vode i predivni kraj u kojem živi, i zahvaljuje Nimfi što je njegov posjed počastila takvom blagodati. U drugom Pelagija, najvjerojatnije njegova supruga, veliča tajnu vrela i ističe da su ona zalog njihovog braka.

Iako je od nastanka ovih stihova prohujalo punih 17 stoljeća, slova su još uvijek jasno vidljiva, a slatka, pitka voda još uvijek izvire tik do stijene, na samoj šljunčanoj plaži. Gotovo da se ništa nije promijenilo protokom tolikih stoljeća i možemo zamisliti i predočiti iskustvo i osjećaj zahvalnosti rimskog građanina Licinijana. Živio je vjerojatno u blizini tog izvora, u jednoj od rimskih vila kojih je u tim krajevima tada bilo zaista mnogo. Iznad tog mjesta na plaži, uz samu jadransku magistralu, na mjestu današnjeg franjevačkog samostana Sv. Križa, zaista je postojala jedna rimska vila rustica, i možda je baš u njoj živio Licinijan sa svojom ženom Pelagijom.

Licinijan, vjerojatno visoki činovnik rimske uprave u tom vremenu, sigurno je bio obrazovan i literarno vrlo talentiran, ali što je još važnije, bio je osjećajan i cijenio je ta mala čuda prirode kojima danas ne pridajemo takvu pažnju, ne veličamo ih i ne čuvamo dovoljno. Zar nije fascinantna sama činjenica da i mi danas, kao i Rimljani pred gotovo dva tisućljeća, možemo piti i uživati tu istu vodu.
A to je tako rijetko. Sve je manji zdravih i čistih izvora, sve manje neoskvrnjenih, jedinstvenih prirodnih okoliša. Rimljani su u doba mira zaista uživali na jadranskoj obali. Izgradivši svoju vilu na planinskoj padini iznad mora, u blizini bogatog izvora vode, Licinijan je izabrao idealno mjesto za podići dom i voditi miran i lijep život sa svojom Pelagijom. Posjed je sigurno proizvodio dovoljno žita, vina i maslinova ulja za prehraniti obitelj i radnike. Sigurno im nije nedostajalo ni soli ni ribe, koje je bilo u izobilju, pogotovu na dijelu obale gdje je voda iz izvora ponirala u more.

U ranu jesen, u kasno poslijepodne, dok je sunce lagano poniralo na horizontu, Licinijan je možda sa svog posjeda promatrao more, i iščekivao dolazak trgovačkog broda koji je trebao pristati na drvenom molu u blizini šljunčane plaže i izvora. Možda je takav brod donosio predmete koji su Licinijanu na njegovom imanju bili potrebni a odnosio u dobro zapečaćenim amforama ulje i vino koje je njegovo imanje proizvodilo. Sve se odvijalo u jednom polaganom ritmu, bez straha od gusara i napada neprijatelja. Lokalna ratoborna ilirska plemena već su odavno bila poražena i vladalo je razdoblje mira. Možda je vino sa plodne i vinovom lozom bogate licinijanove zemlje našlo put i do stola cara Dioklecijana ili do trgovina i raskošnih vila antičke Salone. Rimljani su izgradili fantastičnu mrežu morskih i kopnenih putova i čak i najudaljenije točke njihovog ogromnog carstva bile su dostupne. Za sposobne veleposjednike mogućnosti trgovine bile su velike. Licinijanov posjed sa obiljem vode i sasvim okrenut suncu i moru, imao je naklonost bogova.

Pretpostavit ćemo da je Licinijan sa Pelagijom u ovom pitomom jadranskom zaljevu dočekao duboku starost i da su njihova djeca priču o jednoj velikoj ljubavi, bogatom i nepresušnom vrelu i stihovima na stijeni, prenijela dalje. I da su mnogi, kao i moja malenkost danas, dodirivali prstima slova – ureze na stijeni i osjećali, unatoč proteku tolikih stoljeća, duboku povezanost sa ovo dvoje romantičnih ljudi, koji su bili zahvalni za život koji su živjeli.

Ponekad je potrebno tako malo da budemo sretni. Ali ako to ipak ne postignemo, još uvijek možemo odabrati da budemo zahvalni. Jedan od razloga može biti i Licinijanov izvor i slatka i zdrava voda koju još uvijek možemo piti.

Goran Gizdavčić, Split, 10.06 2008.