ZELJEVIĆI
Postoji mnogo napuštenih sela u Dalmaciji. Nažalost, ljudi su počeli
napuštati ta sela nakon II svjetskog rata. Tvrda stijena i škrta
zemlja jedva su omogućavali život. Tako u potrazi za boljom egzistencijom
ljudi su počeli odlaziti iz sela i graditi kuće u podnožju planine,
uz glavnu cestu. Umjesto nedirnute prirode i skromnog ali mirnog
života oni su se suočili sa svim poteškoćama gradskog života i iscrpljujućeg
rada u tvornicama.
Od tada se stare kamene kuće bore sa korovom, bršljanom i stotinama
godina starim granama hrastova. Krovovi i zidovi postepeno popuštaju
i neće proći dugo prije nego posljednji trag ovih jedinstvenih kuća
ne nestane zauvijek.
Postoji jedno mjesto koje najviše volim. To su Zeljevići, od Boga
zaboravljeno mjesto iz ranog 19 stoljeća, smješteno na obronku planine
koja gleda na more oko 10 km od mjesta gdje živim. U ovom selu,
bez gužve, žamora glasova i dječjeg smijeha, jedan čovjek ipak želi
sačuvati i vratiti u život kuću svog djeda. Uvijek se iznova vraća
napraviti ponešto, ali najviše da donese hranu jedinim stanovnicima
sela, kuji i njenim štencima.
Ponekad, kada je sunce nisko na horizontu, pogled niz padine brda,
na morsko prostranstvo koje se sjaji kao zlato, može oživjeti osjećaj
ljepote i mira koji je prožimao život na ovom mjestu prije mnogo,
mnogo godina.
Tko zna, možda će uskoro jednog dana ljudi početi napuštati gradove
i vraćati se u mjesta kao što je ovo - svojim prirodnim izvorima.
Kroz Zeljeviće je na ljeto 2001. prohujao veliki šumski požar. Ljudski
nemar ili namjera, svejedno. Kuća bez krova ostala je i bez starih
škuri.
Dok gledam ove usamljene kuće
u bezimenim uvalama srednje Dalmacije...
Sve one zaboravljene i sagorjele
limove i palače skromnijih gospodara,
od kojih je ostao samo kamen
i slaba krv povijuše,
koja po njemu kaplje.
A više ni uspomena nema
i kao da su otjerane...
Arsen Dedić
Godinu dana poslije...
...još godinu poslije...

Staro selo - Duće
Nažalost, Zeljevići nisu jedini. I mnoga druga dalmatinska sela
ljudi su napustili. Ostala su samo sjećanja, zaustavljeni pogledi
slučajnika, stara okna i vrijeme koje neumitno prolazi.
LUBENICE
Lubenice, gradić smješten na liticama zapadne obale otoka Cresa,
jedno je od posebnih mjesta hrvatskog Jadrana koje ćete teško zaboraviti
kad ga jednom posjetite.
Skupina gusto poredanih kamenih kuća, sa zvonikom i gotičkom crkvom
Svetog Antuna gleda na pučinu i kvarnerski zaljev. U njemu živi
samo 15 stanovnika – sretnika. Kad sam tamo stigao uskom cestom
koju rube kameni suhozidi bio je već smiraj dana.
Na samom ulazu u naselje nalazi se crkvica Sv. Nikole koja je tada
bila otvorena i u jednoj niši u zidu gorjela je svijeća. Mogli ste
birati između molitve u tišini crkvice ili prepuštanja uživanju
u posebnoj svjetlosti kojom je zalazeće sunce prelijevalo zidove
kuća i okolni krajolik. Osjećao sam se sretno. Kao da je to mjesto
znalo za moj dolazak i priredilo mi najbolji mogući doček.
ZASEOK PODUME, TUGARE
Život se u zaseok Podume u Tugarima kod Omiša polako vraća. Ovo
je jedna od obnovljenih kuća u blizini crkvice Svetog Roka iz koje
se pruža pogled na obronke planine Mosor.
KUČIĆE
Kozlić iz Kučića koji nije napušten.
ZABORAVLJENE CRKVICE
Visoko u planini, skrivene šumom i zagrljene kamenjarom, ili sasvim
otkrivene na brdima, privlačeći bjelinom svojih zidova i skladnim
i jednostavnim obrisima, stoje razasute diljem Dalmacije, bezbrojne
kamene crkvice. Stoljećima su nicale po ovom hrvatskom tlu i uvijek
su bile odraz čovjekove težnje da se približi Bogu. Dalmatinski
ljudi nisu žalili truda da ih grade tako visoko. Željeli su da budu
nedohvatljive, lijepe i da traju vječno. Imale su ih gotovo sva
naselja. Njihovi stanovnici kao da su se natjecali tko će imati
ljepšu.
Mjesta za njih pomno su se birala. U pravilu su to bili najljepši
brežuljci okruženi obrađenim poljima i kućama vjernika. Bile su
orijentirane u smjeru istok – zapad. Oltar prema istoku, a ulaz
prema zapadu. Kroz bočne prozore prosipalo se po skromnim drvenim
klupama jutarnje i podnevno svjetlo, a krajem dana kroz otvorena
ulazna vrata, crveno sunce bi osvijetlilo stara drvena oltarna raspela.
Fine čestice prašine svijetlile bi u zraku a miris tamjana govorio
o svetosti mjesta.
Ukrasi su u njima bili vrlo skromni. Poneki križ ili uljena slika,
kamena krstionica, cvijeće i mesingani svijećnjaci. Ono što ih je
posebno krasilo su mali zvonici sa zvonima koja su sa ljubavlju
rađena rukama pravih majstora ljevača. Njihov eterični zvuk se prostirao
livadama i poljima i dugo zamirao, pozivajući vjernike na tople
riječi utjehe svećenika. U njima je vladala neka svečana tišina
i tiha molitva, možda kao u počecima kršćanstva. Ti skromni ljudi
koji su naporno radili na zemlji da bi preživjeli, izašli bi osnaženi,
sa nadom da će lakše iznijeti novi dan.
Mnoge crkvice su kroz minula stoljeća bile rušene, ali i ponovno,
na temeljima starih, građene. Nažalost, s vremenom, iz mnogih sela
ljudi su počeli odlaziti i na novim mjestima graditi nove, veće,
modernije i ne tako jednostavne i skromne crkve kao u starim vremenima.
Te ljupke kamene građevine, kroz vjetrove godina, su polako napuštane,
zaboravljane i prepuštane zubu vremena.
U jednom od zaselaka sela Dolca Donjeg, na ljupkom brežuljku, stoji
crkvica Sv. Roka. Sagrađena je od klesanog kamena 1762. godine na
mjestu starije crkvice. Na vrhu pročelja je mali zvonik na preslicu
za jedno zvono, a iznad vrata kamena osmerokraka rozeta. Kad povučete
zahrđali željezni zasun i uđete kroz škripava drvena vrata u praznu
unutrašnjost crkve osjetite tugu zbog napuštenosti tog prostora.
Jedini inventar su stare drvene orgulje prekrivene prašinom i oltarna
slika sa prikazom raspetog Isusa, savijena i oštećena od vlage.
Jednom davno u skromnim drvenim klupama tiskali su se vjernici,
obodreni zvukom orgulja i pričom o jednom boljem svijetu koji dolazi.
Sigurno nitko nije vjerovao da će njihov hram jednog dana biti napušten.
Ali vrijeme čini svoje. Ljudi su se odselili, a jedino društvo crkvi
čine ptice i ponekad radoznali poljski miševi. Kiše i vjetrovi nagrizaju
joj kamen i staru žbuku, a ona i dalje uporno stoji, očekujući obnovu
i bolje dane.
Nešto istočnije, u Srednjim Poljicima, na putu od Gata i Zvečanja
prema Blatu na Cetini, u selu Seoce pored glavne crkve Sv. Ante,
u obližnjem šumarku skrila se mistična kamena crkvica Sv. Ante Opata.
Već prvi pogled na tu građevinu odaje dojam nečeg vrlo starog i
svetog. Lijepo je gledati igru svjetla i sjene na njenim zidovima
koju pravi jutarnje sunce probijajući se kroz krošnje drevnih borova.
Ljudi su očito voljeli ovo mjesto. Crkvu su okružili lijepim suhozidom
od neobrađenog kamena i u tako formirano kružno dvorište ulazili
su kroz kameni ulaz koji je vjerojatno imao drvena vrata sa željeznim
zasunom. Iako još nije napravljena stručna ekspertiza, crkva potječe
najvjerojatnije iz 18. stoljeća. Građena je od velikih nepravilnih
kamenih blokova koji nisu spajani precizno i postavljena je u smjeru
istok – zapad. Zvonik na preslicu za dva zvona dograđen je kasnije.
Potječe vjerojatno iz perioda iz kojeg je i drveni oltar sa oltarnom
slikom. Sliku je na drvenoj podlozi prije oko 200 godina naslikao
najvjerojatnije venecijanski slikar. Boje se još uvijek doimaju
svježe i u interesantnoj kompoziciji mogu se prepoznati Bogorodica
sa djetetom, Sveti Ante, Sveti Juraj u crvenoj odori i zlatnim mačem
u koricama, na konju koji se propinje, jedan nepoznati muški lik
i u donjem lijevom kutu slike neobičan lik žene sa krunom, svetice,
možda Svete Elizabete, ili kraljice, ogrnute hermelinom i iza njenih
leđa dobro vidljivi obrisi grada kojeg je zaštitnica. Godine stajanja
u vlažnom prostoru ostavile su vidljive tragove na ovoj umjetnini
i hitna restauracija je neophodna. Ona će sigurno otkriti nove zanimljive
detalje i identificirati autora. Najvrjedniji crkveni predmet je
prelijepi kip Sv. Ante izrađen od alabastera, visok gotovo metar
i vrlo težak, koji je stajao na oltaru i kojeg su brižni mještani
sklonili na sigurno mjesto. Po nekim indicijama mogao bi potjecati
sa Sicilije, ali tek će prava datacija i analiza stručnjaka Konzervatorskog
zavoda iz Splita, čiji se dolazak uskoro očekuje, možda odmotati
veo tajne koji obavija ovu vrhunsku umjetninu.
Treba se nadati da do povratka kipa na oltar i nove mise u obnovljenoj
crkvi, nakon posljednje održane 1938 godine, neće proteći još mnogo
ljeta. Do tada dobri vjernici seočani željno očekuju svaku moguću
pomoć ili donaciju za obnovu.
Jedan od lijepih i sretnih primjera očuvanja kulturne baštine je
stara hrvatska crkvica Sv. Roka, smještena na proplanku Ume, poviše
zaseoka Podume u Tugarima kod Omiša. Ovo slikovito planinsko naselje,
okruženo borovom i hrastovom šumom, stablima smokava, murvi i oraha,
je davno napušteno, ali ipak ne sasvim zaboravljeno. Crkvica potječe
iz 17. stoljeća i među rijetkima je među 109 evidentiranih poljičkih
crkvica koja nije nikada obnavljana i koja je do danas sačuvala
izvorni oblik. Ta jednobrodna crkvica sa bačvastim svodom ima vrlo
interesantnu kamenu rozetu i drveni oltar sa oltarnom slikom. Oltar
je djelo pučke radionice iz 18 stoljeća, a autor slike koja je nešto
starija je mletački slikar Otoni. I oltar i slika su vrijedne umjetnine
i nalaze se na restauraciji.
Ovo predivno zdanje je sasvim napušteno nakon II svjetskog rata
i od tada je izloženo propadanju i povremenim udarima gromova koji
su je početkom 2000 – te godine doveli na rub uništenja. Dvije velike
pukotine s lijeve i desne strane ulaznih vrata prijetile su potpunim
urušavanjem čitavog objekta i tada su se mještani pokrenuli. Predvođeni
članovima Bratovštine Sv. Roka odlučili su spasiti drevnu baštinu.
Crkvica je bočno poduprta sa drvenim gredama da bi se spriječilo
njeno rušenje a uz pomoć Ministarstva kulture i brojnih donatora
krenulo se u proces obnove. Ono što je do danas napravljeno je ravno
čudu, jer se svi radovi spajanja razmaknutih zidova izvode potpuno
ručno. Niti stručnjaci Konzervatorskog zavoda iz Splita koji nadziru
radove nisu vjerovali da će meštar Mate sa svojim momcima uspjeti
drevnu građevinu, ispresijecanu pukotinama, učvrstiti bez rušenja
i ponovnog zidanja. Ali ljubav čini sve. Crkva sada izgleda, obavijena
omotačem od drveta i željeza, kao leptir u mreži, koji čeka da bude
pušten. Pukotine u zidovima se pažljivo ispunjavaju, a na krovištu
se zamjenjuju oštećene kamene ploče. Kada se još restaurira i unutrašnjost,
postavi obnovljeni sjajni oltar i replika originalne slike, izrade
nove drvene stepenice i pjevački kor, očiste stare kamenice i u
njima zasvjetluca posvećena voda, stara vremena će se vratiti. Srca
će zaigrati i osmjeh zasjati na licima tugarana koji se sjećaju
svog djetinjstva i nedjeljnih misa u crkvici Svetog Roka. Članovi
Bratovštine vjeruju da će obnova crkvice u srcima mnogih koji su
davno otišli, zapaliti staru vatru i čežnju za povratkom i da će
Ume, taj lijepi kraj nekadašnje nadaleko poznate Poljičke republike,
opet oživjeti. Primjer vrijednih tugarana treba slijediti i druge
zaboravljene crkvice obnoviti. One će tada iznova bjelinom svog
drevnog kamena zablistati, a ljudi će im se vratiti i u njihovim
njedrima uz svijetlost svijeća ponovo moliti.
Goran Gizdavčić
I danas ću moliti nebo
za tvoju ruku,
novo nebo, dušu u šušnju,
da poravna pute tvojim stazama
na raskrižjima,
i danas ću moliti veliko nebo
da zauvijek budemo zajedno.
U ovaj sat
u crkvici, u predgrađu,
tek pokoja starica
u tišini vapi za sinovima.
Jedno dijete na oltar prinosi stručak ljubica.
Potom klekne, prekriži se
I ode na prstima.
Oči pune jedrilica.
Ruke ptica.
Krist na križu ne skriva lice
dok valovi svjetla ljuljaju postaje
istoga puta…."
Anđelko Novaković