ZELJEVIĆI
Postoji mnogo napuštenih sela u Dalmaciji. Nažalost, ljudi su počeli napuštati ta sela nakon II svjetskog rata. Tvrda stijena i škrta zemlja jedva su omogućavali život. Tako u potrazi za boljom egzistencijom ljudi su počeli odlaziti iz sela i graditi kuće u podnožju planine, uz glavnu cestu. Umjesto nedirnute prirode i skromnog ali mirnog života oni su se suočili sa svim poteškoćama gradskog života i iscrpljujućeg rada u tvornicama.
Od tada se stare kamene kuće bore sa korovom, bršljanom i stotinama godina starim granama hrastova. Krovovi i zidovi postepeno popuštaju i neće proći dugo prije nego posljednji trag ovih jedinstvenih kuća ne nestane zauvijek.

Postoji jedno mjesto koje najviše volim. To su Zeljevići, od Boga zaboravljeno mjesto iz ranog 19 stoljeća, smješteno na obronku planine koja gleda na more oko 10 km od mjesta gdje živim. U ovom selu, bez gužve, žamora glasova i dječjeg smijeha, jedan čovjek ipak želi sačuvati i vratiti u život kuću svog djeda. Uvijek se iznova vraća napraviti ponešto, ali najviše da donese hranu jedinim stanovnicima sela, kuji i njenim štencima.

Ponekad, kada je sunce nisko na horizontu, pogled niz padine brda, na morsko prostranstvo koje se sjaji kao zlato, može oživjeti osjećaj ljepote i mira koji je prožimao život na ovom mjestu prije mnogo, mnogo godina.

Tko zna, možda će uskoro jednog dana ljudi početi napuštati gradove i vraćati se u mjesta kao što je ovo - svojim prirodnim izvorima.
Kroz Zeljeviće je na ljeto 2001. prohujao veliki šumski požar. Ljudski nemar ili namjera, svejedno. Kuća bez krova ostala je i bez starih škuri.
 

Dok gledam ove usamljene kuće
u bezimenim uvalama srednje Dalmacije...
Sve one zaboravljene i sagorjele
limove i palače skromnijih gospodara,
od kojih je ostao samo kamen
i slaba krv povijuše,
koja po njemu kaplje.
A više ni uspomena nema
i kao da su otjerane...

Arsen Dedić

Godinu dana poslije...
...još godinu poslije...
Staro selo - Duće
Nažalost, Zeljevići nisu jedini. I mnoga druga dalmatinska sela ljudi su napustili. Ostala su samo sjećanja, zaustavljeni pogledi slučajnika, stara okna i vrijeme koje neumitno prolazi.
LUBENICE
Lubenice, gradić smješten na liticama zapadne obale otoka Cresa, jedno je od posebnih mjesta hrvatskog Jadrana koje ćete teško zaboraviti kad ga jednom posjetite.

Skupina gusto poredanih kamenih kuća, sa zvonikom i gotičkom crkvom Svetog Antuna gleda na pučinu i kvarnerski zaljev. U njemu živi samo 15 stanovnika – sretnika. Kad sam tamo stigao uskom cestom koju rube kameni suhozidi bio je već smiraj dana.

Na samom ulazu u naselje nalazi se crkvica Sv. Nikole koja je tada bila otvorena i u jednoj niši u zidu gorjela je svijeća. Mogli ste birati između molitve u tišini crkvice ili prepuštanja uživanju u posebnoj svjetlosti kojom je zalazeće sunce prelijevalo zidove kuća i okolni krajolik. Osjećao sam se sretno. Kao da je to mjesto znalo za moj dolazak i priredilo mi najbolji mogući doček.
ZASEOK PODUME, TUGARE


Život se u zaseok Podume u Tugarima kod Omiša polako vraća. Ovo je jedna od obnovljenih kuća u blizini crkvice Svetog Roka iz koje se pruža pogled na obronke planine Mosor.
KUČIĆE




Kozlić iz Kučića koji nije napušten.
ZABORAVLJENE CRKVICE
Visoko u planini, skrivene šumom i zagrljene kamenjarom, ili sasvim otkrivene na brdima, privlačeći bjelinom svojih zidova i skladnim i jednostavnim obrisima, stoje razasute diljem Dalmacije, bezbrojne kamene crkvice. Stoljećima su nicale po ovom hrvatskom tlu i uvijek su bile odraz čovjekove težnje da se približi Bogu. Dalmatinski ljudi nisu žalili truda da ih grade tako visoko. Željeli su da budu nedohvatljive, lijepe i da traju vječno. Imale su ih gotovo sva naselja. Njihovi stanovnici kao da su se natjecali tko će imati ljepšu.

Mjesta za njih pomno su se birala. U pravilu su to bili najljepši brežuljci okruženi obrađenim poljima i kućama vjernika. Bile su orijentirane u smjeru istok – zapad. Oltar prema istoku, a ulaz prema zapadu. Kroz bočne prozore prosipalo se po skromnim drvenim klupama jutarnje i podnevno svjetlo, a krajem dana kroz otvorena ulazna vrata, crveno sunce bi osvijetlilo stara drvena oltarna raspela. Fine čestice prašine svijetlile bi u zraku a miris tamjana govorio o svetosti mjesta.
Ukrasi su u njima bili vrlo skromni. Poneki križ ili uljena slika, kamena krstionica, cvijeće i mesingani svijećnjaci. Ono što ih je posebno krasilo su mali zvonici sa zvonima koja su sa ljubavlju rađena rukama pravih majstora ljevača. Njihov eterični zvuk se prostirao livadama i poljima i dugo zamirao, pozivajući vjernike na tople riječi utjehe svećenika. U njima je vladala neka svečana tišina i tiha molitva, možda kao u počecima kršćanstva. Ti skromni ljudi koji su naporno radili na zemlji da bi preživjeli, izašli bi osnaženi, sa nadom da će lakše iznijeti novi dan.

Mnoge crkvice su kroz minula stoljeća bile rušene, ali i ponovno, na temeljima starih, građene. Nažalost, s vremenom, iz mnogih sela ljudi su počeli odlaziti i na novim mjestima graditi nove, veće, modernije i ne tako jednostavne i skromne crkve kao u starim vremenima. Te ljupke kamene građevine, kroz vjetrove godina, su polako napuštane, zaboravljane i prepuštane zubu vremena.

U jednom od zaselaka sela Dolca Donjeg, na ljupkom brežuljku, stoji crkvica Sv. Roka. Sagrađena je od klesanog kamena 1762. godine na mjestu starije crkvice. Na vrhu pročelja je mali zvonik na preslicu za jedno zvono, a iznad vrata kamena osmerokraka rozeta. Kad povučete zahrđali željezni zasun i uđete kroz škripava drvena vrata u praznu unutrašnjost crkve osjetite tugu zbog napuštenosti tog prostora. Jedini inventar su stare drvene orgulje prekrivene prašinom i oltarna slika sa prikazom raspetog Isusa, savijena i oštećena od vlage. Jednom davno u skromnim drvenim klupama tiskali su se vjernici, obodreni zvukom orgulja i pričom o jednom boljem svijetu koji dolazi. Sigurno nitko nije vjerovao da će njihov hram jednog dana biti napušten. Ali vrijeme čini svoje. Ljudi su se odselili, a jedino društvo crkvi čine ptice i ponekad radoznali poljski miševi. Kiše i vjetrovi nagrizaju joj kamen i staru žbuku, a ona i dalje uporno stoji, očekujući obnovu i bolje dane.

Nešto istočnije, u Srednjim Poljicima, na putu od Gata i Zvečanja prema Blatu na Cetini, u selu Seoce pored glavne crkve Sv. Ante, u obližnjem šumarku skrila se mistična kamena crkvica Sv. Ante Opata. Već prvi pogled na tu građevinu odaje dojam nečeg vrlo starog i svetog. Lijepo je gledati igru svjetla i sjene na njenim zidovima koju pravi jutarnje sunce probijajući se kroz krošnje drevnih borova. Ljudi su očito voljeli ovo mjesto. Crkvu su okružili lijepim suhozidom od neobrađenog kamena i u tako formirano kružno dvorište ulazili su kroz kameni ulaz koji je vjerojatno imao drvena vrata sa željeznim zasunom. Iako još nije napravljena stručna ekspertiza, crkva potječe najvjerojatnije iz 18. stoljeća. Građena je od velikih nepravilnih kamenih blokova koji nisu spajani precizno i postavljena je u smjeru istok – zapad. Zvonik na preslicu za dva zvona dograđen je kasnije. Potječe vjerojatno iz perioda iz kojeg je i drveni oltar sa oltarnom slikom. Sliku je na drvenoj podlozi prije oko 200 godina naslikao najvjerojatnije venecijanski slikar. Boje se još uvijek doimaju svježe i u interesantnoj kompoziciji mogu se prepoznati Bogorodica sa djetetom, Sveti Ante, Sveti Juraj u crvenoj odori i zlatnim mačem u koricama, na konju koji se propinje, jedan nepoznati muški lik i u donjem lijevom kutu slike neobičan lik žene sa krunom, svetice, možda Svete Elizabete, ili kraljice, ogrnute hermelinom i iza njenih leđa dobro vidljivi obrisi grada kojeg je zaštitnica. Godine stajanja u vlažnom prostoru ostavile su vidljive tragove na ovoj umjetnini i hitna restauracija je neophodna. Ona će sigurno otkriti nove zanimljive detalje i identificirati autora. Najvrjedniji crkveni predmet je prelijepi kip Sv. Ante izrađen od alabastera, visok gotovo metar i vrlo težak, koji je stajao na oltaru i kojeg su brižni mještani sklonili na sigurno mjesto. Po nekim indicijama mogao bi potjecati sa Sicilije, ali tek će prava datacija i analiza stručnjaka Konzervatorskog zavoda iz Splita, čiji se dolazak uskoro očekuje, možda odmotati veo tajne koji obavija ovu vrhunsku umjetninu.
Treba se nadati da do povratka kipa na oltar i nove mise u obnovljenoj crkvi, nakon posljednje održane 1938 godine, neće proteći još mnogo ljeta. Do tada dobri vjernici seočani željno očekuju svaku moguću pomoć ili donaciju za obnovu.

Jedan od lijepih i sretnih primjera očuvanja kulturne baštine je stara hrvatska crkvica Sv. Roka, smještena na proplanku Ume, poviše zaseoka Podume u Tugarima kod Omiša. Ovo slikovito planinsko naselje, okruženo borovom i hrastovom šumom, stablima smokava, murvi i oraha, je davno napušteno, ali ipak ne sasvim zaboravljeno. Crkvica potječe iz 17. stoljeća i među rijetkima je među 109 evidentiranih poljičkih crkvica koja nije nikada obnavljana i koja je do danas sačuvala izvorni oblik. Ta jednobrodna crkvica sa bačvastim svodom ima vrlo interesantnu kamenu rozetu i drveni oltar sa oltarnom slikom. Oltar je djelo pučke radionice iz 18 stoljeća, a autor slike koja je nešto starija je mletački slikar Otoni. I oltar i slika su vrijedne umjetnine i nalaze se na restauraciji.
Ovo predivno zdanje je sasvim napušteno nakon II svjetskog rata i od tada je izloženo propadanju i povremenim udarima gromova koji su je početkom 2000 – te godine doveli na rub uništenja. Dvije velike pukotine s lijeve i desne strane ulaznih vrata prijetile su potpunim urušavanjem čitavog objekta i tada su se mještani pokrenuli. Predvođeni članovima Bratovštine Sv. Roka odlučili su spasiti drevnu baštinu. Crkvica je bočno poduprta sa drvenim gredama da bi se spriječilo njeno rušenje a uz pomoć Ministarstva kulture i brojnih donatora krenulo se u proces obnove. Ono što je do danas napravljeno je ravno čudu, jer se svi radovi spajanja razmaknutih zidova izvode potpuno ručno. Niti stručnjaci Konzervatorskog zavoda iz Splita koji nadziru radove nisu vjerovali da će meštar Mate sa svojim momcima uspjeti drevnu građevinu, ispresijecanu pukotinama, učvrstiti bez rušenja i ponovnog zidanja. Ali ljubav čini sve. Crkva sada izgleda, obavijena omotačem od drveta i željeza, kao leptir u mreži, koji čeka da bude pušten. Pukotine u zidovima se pažljivo ispunjavaju, a na krovištu se zamjenjuju oštećene kamene ploče. Kada se još restaurira i unutrašnjost, postavi obnovljeni sjajni oltar i replika originalne slike, izrade nove drvene stepenice i pjevački kor, očiste stare kamenice i u njima zasvjetluca posvećena voda, stara vremena će se vratiti. Srca će zaigrati i osmjeh zasjati na licima tugarana koji se sjećaju svog djetinjstva i nedjeljnih misa u crkvici Svetog Roka. Članovi Bratovštine vjeruju da će obnova crkvice u srcima mnogih koji su davno otišli, zapaliti staru vatru i čežnju za povratkom i da će Ume, taj lijepi kraj nekadašnje nadaleko poznate Poljičke republike, opet oživjeti. Primjer vrijednih tugarana treba slijediti i druge zaboravljene crkvice obnoviti. One će tada iznova bjelinom svog drevnog kamena zablistati, a ljudi će im se vratiti i u njihovim njedrima uz svijetlost svijeća ponovo moliti.

Goran Gizdavčić

I danas ću moliti nebo
za tvoju ruku,
novo nebo, dušu u šušnju,
da poravna pute tvojim stazama
na raskrižjima,
i danas ću moliti veliko nebo
da zauvijek budemo zajedno.

U ovaj sat
u crkvici, u predgrađu,
tek pokoja starica
u tišini vapi za sinovima.
Jedno dijete na oltar prinosi stručak ljubica.
Potom klekne, prekriži se
I ode na prstima.

Oči pune jedrilica.
Ruke ptica.
Krist na križu ne skriva lice
dok valovi svjetla ljuljaju postaje
istoga puta…."


Anđelko Novaković